O pokojnom papi Benediktu toliko je tekstova ovih dana napisano da je ovaj zapravo čisti inflatorni udar. Ali ako se od vas, zbog nekakvog zvanja i znanja nešto oko ovog događaja očekuje, onda pregrizete i prihvatite se tipkovnice. Nevoljko, i s velikom dozom autocenzure…
Mizantropiju je sasvim pogrešno miješati s kvalitetnom procjenom čovjeka kao stvorenja koji pripada porodici sisavaca. Ratzinger je slučajno pripadao toj vrsti. On je bio ne samo služba, on je, ah banalnosti, bio čovjek koji se bavio, prije svega, nevidljivim, što je privilegirano mjesto teologije, umjetnosti i filozofije, koje se sve više odriču te temeljne zadaće “umiranja” za nevidljivim. Sve tri ove “discipline” čovjek Ratzinger je spretno sintetizirao u (ne)registrirano partnerstvo zvanu briljantna misao.
Dug prema nevidljivom
Pokušat ću fantazijom liliputanca, slučajnog ceremonijara, dohvatiti ne Ratzingerovu teologiju, već Josepha – čovjeka. Pretenciozno, nesumnjivo, ali vrijedi pokušati, možda i diletantski, ali, eto…
U vrijeme kvantofrenije umirati za nevidljivo, nemjerljivo, moguće je jedino tako da i sam nastojiš biti nevidljiv.
Cioran je to nazvao “volja k nemoći”, te anti – Krista probrazio u anti – Nietzschea, volju za moć u volju k nemoći.
Kako ovih dana izlaze na vidjelo svjedočanstva mnogih Ratzingerovih suradnika, učenika, prijatelja, ljudi iz neposredne blizine, kod svih se nameće slika čovjeka, Josepha, koji nije želio vladati, nije želio moć. Sva imenovanja na funkcije moći u Crkvi su ga pogađala, nisu razveseljavala, činila su ga tjeskobnim. “Usud” ga je, suprotno njegovom ljudskom habitusu “običnog” profesora, stalno gurao, suprotno njegovoj volji, na pozicije moći.
Tako, među inim, svjedoči i Vittorio Messori koji je s njim napravio, kao prefektom Kongregacije za nauk vjere, knjigu intervjua. Messori kaže – Ratzinger nije htio biti nadbiskup, no pristao je. Zbunio se potom kada ga je Ivan Pavao II. pozvao da nakon našeg Šepera preuzme spomenutu Kongregaciju. Tri puta je Wojtyli stavljao ostavku na stol jer mu je “neugodno suditi o kolegama”. Wojtyla ga sva tri puta odbio, i Joseph ga je (opet) poslušao.
Car Marko Aurelije
I kada je pomislio da više neće morati vladati, upravljati, da će se povući u osamu, postati nevidljiv, i posvetiti onom jedinom što voli, a to je molitvom i mišlju baviti se nevidljivim, izabran je za papu. Na “pozornicu” bazilike svetog Petra, ovaj puta kao papa Benedikt, izašao je vidno zbunjen i neradostan. Ali opet se poslušnost pokazala jačom od urođene mu volje k nemoći. Poslušnost je stalno u njemu volju k nemoći pretvarala u moć služenja. On u vlasti i moći nije uživao, on ju je kroz sve faze svoga života doslovno otrpio kao dug prema nevidljivom koje je upravo zato učinio vidljivim, kristolikim.
Nije bilo puno takvih ljudi u povijesti.
Rečeni Cioran baš pišući o volji k nemoći izdvaja rimskog cara Marka Aurelija, koji se od buke, pompe, spletki i iskvarenosti carskog dvora povukao na rub carstva, na sjever, i težinom stoika snažno obilježenog osjećajem dužnosti, podnosio moć koju je imao kao car. Ciorana, dakle, zadivljuje kod Marka Aurelija da nije želio vladati nad bilo kim drugim doli nad samim sobom, dočim većina koja ne zna vladati samim sobom obično hlepi vladati nad drugima, od crkvenih do političkih i inih ljudi. Tako o Marku Aureliju Cioran piše: “Pisao je (kao car) o smrti i ništavnosti, noću pod šatorom, vagao sitnež života uza zveket oružja. Kao ljudski paradoks on nije manje čudan od Nerona ili Kaligule… koji je imenovao konja za senatora čime je samo pokazao da dobro poznaje ljudsku narav… Cijela je zemaljska kugla njegova, a on (car Aurelije) utočište pronalazi jedino u beznačajnosti!”
Ratzingeru nisu od početka dopustili da bude beznačajan, već da radi ono što mu dužnost (poslušnost) nalaže, a ne ono gdje ga srce vuče, u skrovito druženje s nevidljivim.
Teško su mu padali i sukobi s kolegama. Tako je Ratzinger napustio Sveučilište u Tübingenu i preselio se u Regensburg nakon teoloških nesuglasica s Hansom Küngom, Edwardom Schillebeeckxom i Karlom Rahnerom. Tada je, a to je konac šezdesetih, iskazao odanost svetom Augustinu, na kojem je doktorirao, i njegovoj pesimističnoj viziji čovjeka govoreći: “Dopustite mi da budem oprezan u svojim predviđanjima”, rekao je, citirajući Augustina, prema kojem je “čovjek veliki ponor i nitko ne može unaprijed vidjeti što će izaći iz tih dubina.”
Došavši na Wojtylin poziv u Vatikan na svojoj koži osjetio je “što će izaći iz tih dubina”. Dvorske vatikanske spletke, skandali, sitni karijeristi gladni moći i vlasti, glumci nadnaravnog i hafizi pobožnih fraza, žmukleri u kardinalskom grimizu, udarci ispod pojasa, “fumo di Satana” o kojem je govorio Pavao VI., sve ga je to od početka mlatnulo i mlatilo…
I kada su se svi čudili kada se odrekao papinske službe i umirovio, možda je bilo prikladnije čuditi se kako je toliko dugo izdržao među tom klateži.
Sada zasluženo ide malo odrijemati, svoje je u poslušnosti odradio, unatoč volji k nemoći. Umro je u skrivenosti, ne od bolesti, već od čežnje za nevidljivim, uplovio u rijeku bez korita i more bez obala s posljednjim riječima koje je izgovorio: “Isuse, volim te!”
Život i teologija sažeti u samo tri riječi.
Source: slobodnadalmacija.hr
