Nova ruska ofenziva na Ukrajinu dočekala je stanovnike ove zemlje promrzle, bezvoljne i dosta razočarane. Jer svi Ukrajinici s kojima smo razgovarali kažu nam da nije isto trpjeti led i pogibelj kad si mjesec dana na bojištu (kao Rusi) pa se vratiš u toplinu i civilizaciju ili u rat ići polugladan i promrzao kao oni.
– Mi smo na početku agresije mislili da će Europa stati puno čvršće uz nas i da će nam dati zrakoplove, pa čak i svoje pilote kada su krenule borbene kolone na našu zemlju i kada smo mogli najviše napraviti na uništenju ruske sile, ali to je izostalo. Gurali su nas u NATO u trenutku kada nam je od 2014. najbogatiji dio zemlje okupiran i morali su biti svjesni da mi to sami ne možemo izgurati, ako dođe do reakcije Rusije. To su morali znati pogotovo naši političari.
Ti zrakoplovi neće nikada ni doći, koliko god predsjednik Francuske Macron to obećava. Trebaju nam i moderni tenkovi, i to baš sada, a od 178 obećanih njemačkih Leoprada 1A5, njih 25 će doći tek do ljeta, a ostali do kraja 2024. Isto je i s tim američkim Gepardima.
Žele sve paralizirati
Zamislite, njih pet stiže ubrzo, ali ne zna se kada. Ja vidim po svemu da EU i SAD misle da će rat ovdje kod nas trajati dugo, samo je pitanje koliko smo to više mi spremni čekati i izdržati – govori nam Artem, stanovnik Zaporižje, koji je sada na odmoru i još nije dobio poziv da se vrati na položaj.
Valerija me pita:
“Dobro, dok ste vi Hrvati bili u ratu, je li se vama događalo isto kao meni i mojim kolegama? Radila sam u knjigovodstvenom uredu u Kijevu u kojem nas je bilo 47 zaposlenih. Nitko mi se od početka rata nikada iz te moje firme nije javio, nikada nismo dobili ni grivnju ili euro pomoći. Kao da nismo ni imali firmu i stalni posao i jednostavno smo prepušteni stihiji snalaženja i preživljavanja.
Ja sam našla novi posao za 420 eura, radim srećom već mjesec dana, a moji stari papiri i radna knjižica su ostali tamo. Za nove papire nitko nije ni pitao. Znaš zašto, zato što ne znamo dokle će ovaj prividni mir oko Kijeva trajati.
Na granate smo se već navikli, a pravi napad ne znam možemo li očekivati ili ne. Premda Rusi ne žele niti jednom Ukrajincu, kao ni dijelu države dopustiti da koliko-toliko privređuje i normalno živi. Žele sve paralizirati, ali ne uspijevaju, ipak.”
Ona je skupila zadnji euro ušteđevine i krenula u poljski Poznań prošlo ljeto gdje ju je čekao posao voditeljice teretane, a kada je došla – ni teretane ni posla.
– Nisam htjela ići nakon napada iz zemlje, šest mjeseci sam izdržala, a u Poljsku me otjerala glad, a ne ruske granate.
Sada i ne želim ići jer ipak sa 420 eura preživljavam, ali nitko da ovom narodu objasni koliko će sve ovo trajati i što mi poduzimamo da otjeramo Ruse. Ključne stvari koje zanimaju narod ostale su nejasne.
Nejasna pravila
I neka pravila su nejasna. Evo, mi civili uopće ne smijemo slati po preporuci vlasti fotografije lokaliteta gdje radimo, gdje se krećemo, a vojnici na prvoj liniji bojišta objavljuju videa kao na traci. Ne razumijem rat, ali čudno mi je sve to.
Podstanarka sam, a cijene stana su unatoč ratu ostale iste. Poginuti možeš, ali stanarinu nema šanse da ne platiš.
Moj otac je bio mjesecima u Bahmutu i obolio je od karcinoma grla i glasnica. Plakala sam misleći da ga neće pustiti na operaciju u Kijev, a onda ga je vojska ipak pustila i uspješno se operirao, grlo i glas će mu biti spašeni.
U vojsci koja ratuje ima reda, a među civilnom vlasti baš i nema jer nitko nam ništa ne govori, a kamoli da nam pomaže. Naši govore da se Bahmut odlično brani, a strani reporteri kažu da je u tom našem gradu ostalo još tisuću ljudi. Što je istina, mi ne znamo, ako nemaš baš nekoga u mjestu koje te zanima – zaključuje Valerija.
Igor Tabak, vojni analitičar portala “OBRIS – Obrana i sigurnost”, kaže nam da je po njemu ruska ofenziva počela prije desetak dana nizom ruskih napada uzduž fronte u Zaporižji, da bi se onda nastavila dalje prema istoku i sjeveru.
Smatra malo vjerojatnim da Rusi nešto bitno osvoje u ovoj novoj ofenzivi do 24. veljače kada će se napuniti godina dana od njihove specijalne operacije u Ukrajini, odnosno da tu obljetnicu uspiju obilježiti nekim većim uspjehom.
– Oni uistinu napreduju, ali taj njihov ritam napredovanja je vrlo spor, a sadašnja njihova ofenziva ide od same ruske granice, preko Kupjanska-Kremine, pa Bilogorivke i Bahmuta, do Donjecka, i to nije neka nova fronta. Ovaj rat vodi se intenzivnim korištenjem topništva, tako da takvog oružja i streljiva nedostaje objema stranama, pogotovo onog većeg dometa. To je usko grlo napada, ali i obrane.
Ništa bez oklopa
Ukrajini za uspješna veća ofenzivna djelovanja još nedostaje oklopa – znači tenkova, ali i oklopnih transportera – te bespilotnih letjelica i još sofisticiranijih komunikacijskih sustava. Ujedno, ukrajinska protuzračna obrana je najranjivija na razne projektile u balističkoj putanji. Treba moći izdržati te moćne ruske udare, a kako će Ukrajinci odgovoriti na njih, vidjet ćemo. No za sada, niti oni nešto strašno gube teritorij niti ga Rusi naveliko osvajaju.
Na pitanja jesu li Ukrajinci nakon zauzimanja Hersona mogli napraviti više prema oslobađanju Krima i rasterećivanju linije prema Zaporižji ne mogu odgovoriti. No ne treba zaboraviti da su povratkom zapadnog dijela oblasti Herson Ukrajnici ipak rasteretili Nikolajev i Odesu od neposrednog rizika kopnenog napada.
Kod NATO oružja Ukrajinci očigledno imaju neke obveze i limite oko njihova korištenja za napad na ruski teritorij, ali oni taj teritorij ionako mogu napasti i s puno drugih, svojih vlastitih sredstava, ako to stvarno bude potrebno – kaže Tabak
Source: slobodnadalmacija.hr
